MAJINA PRIČA

Potresi – možda smo već čuli za njih na vijestima. Da se pojavio negdje tamo u nekom gradu, na drugom kontinentu i srušio možda cijeli grad. Pa kako je toliko jak? Koje emocije izaziva u meni da tako nešto uopće postoji? Je li me strah? Pa valjda se neće dogoditi meni!? I onda se jedno jutro probudim u čudu! Tutnji sve oko mene, zovem mamu… igračke su pale na pod, tresu se prozori, miče se krevet… Što se događa? Mama me grli i zamota u dekicu, uzme ruksak i iznese brzo van na livadu iza kuće. Mačak je pobjegao! Vidim srušio nam se dimnjak! Mama kaže da je bitno što smo oboje dobro, poslala je poruku tati ‘nazovi kad budeš mogao’.
Taj dan nije dugo trajalo, ali za par dana osjetio sam opet i nije mi bilo svejedno. Kaže tata da bi ih moglo biti još… Može li mi netko reći zašto? Kažu da se neki veliki blok stijena pomaknuo ispod Medvednice, tamo smo išli šetati kroz šumu za moj rođendan. Potres je kao neki veliki val, samo nije vodeni nego prolazi kroz zrak. Moj prijatelj iz vrtića morat će iseliti iz svoje kuće i bit će kod bake. Možda je to dobro – pričao mi je kako voli provoditi dane kod nje u vrtu. I ja bih ga htio posjetiti tamo. Tramvaji već nekoliko dana ne voze, predložio sam mami da izvučemo bicikle iz garaže. U džepu od jakne nosim moju figuricu Supermana, ne znam može li on spasiti situaciju, ali sam hrabriji kad je on uz mene.
Treslo se cijeli mjesec, bilo je i dana kad sam ja tješio mamu. Vratio se i mačak pa mi je jučer pomogao lakše zaspati. Mislim da se više ne ljutim što mi nisu kupili brod, bolje da sam doma i čuvam sve. Vidio sam na televiziji, bio je neki čovjek koji je govorio o potresima. Mama kaže da radi negdje na gornjem gradu i jako je pametan. Veli da smo mogli i lošije proći. Idem sad u Maksimir, tamo se uvijek opustim tražeći vjeverice i leptire, čujemo se opet!

KARLOVA PRIČA

Njiše se luster, zvecka posuđe, pa čak i cijeli dom se nekako pomiče! Što se upravo dogodilo? Pa, ovo nije ništa drugo nego potres. Eto ga opet! I ovo će proći… samo će potrajati… budite spremni na naknadna podrhtavanja. Kako bi neke događaje lakše shvatili, malo ćemo popričati o potresima.
Površina Zemlje, litosfera, je poput slagalice, a svaki od tih komada slagalice naziva se ‘Tektonska ploča’. Da, dokazano je da zemljina kora nije jedan nepomični komad, već otprilike 20-ak komada slagalice koji se stalno kreću, ali ne osjećate, jer se kreću prilično sporo. Ma daj, koliko sporo, kako da mi to ne vidimo? Oko 2.5 centimetara godišnje, a ne vidimo jer to su procesi koji traju tisućama i milijunima godina, a ljudski životni vijek nije tako dugačak, čak ni naša vrsta nije toliko dugo na planetu. No, možemo pratiti geološki zapis koji nam govori što se i kroz koliko vremena događalo na Zemlji.
U redu, ali kakve to ima veze sa potresima? Dakle, kad god se te ploče sudare ili kliznu jedna pored druge, dolazi do potresa, a sama površina gdje tektonske ploče klize, naziva se rasjed ili ravnina rasjeda. Ok, recimo da pratim do sad; kad se to klizanje događa? Pa, događa se stalno! Ali hej, nema razloga za strah, nego za znatiželju. Većinu vremena ne osjećamo potrese jer su premali da bi nas dosegli. Ali ponekad su toliko snažni da se mogu osjetiti i tisuće kilometara daleko. Osim planeta Zemlje, dokazano i mjereno podrhtavaju i Mjesec i Mars.

Ali što ako nas je ipak strah potresa? Sve emocije pa tako i strah su normalne jer to je normalna reakcija na nepredviđene nove okolnosti. Nekima će biti kao da se ništa nije dogodilo, neki će imati napadaje panike, teškoće sa spavanjem, neki će biti ljuti, tužni, razdražljivi, tražit će samoću. Samo ne smijemo dozvoliti da nas strah nadjača. Možemo kroz sve to proći zajedno!

Autori: Maja Hrustić, prof. geologije i geografije; Karlo Bermanec, dipl. ing. elektrotehnike